Šećerna bolest tipa 2 je daleko najčešći oblik šećerne bolesti – javlja se u 90% slučajeva. Simtomi su suha usta, žeđ, često mokrenje, pad energije
Većina oboljelih od tipa 2 proizvodi promijenjene ili čak normalne količine inzulina, ali uslijed poremećaja u stanicama jetre i mišića dolazi do otpornosti na djelovanje inzulina. Inzulin se veže za stanične receptore, ali glukozane može ući u stanicu i to stanje je poznato kao inzulinska rezistencija.
Simptomi dijabetesa
Prvi subjektivni pokazatelji da je osoba oboljela različiti su i mogu se očitovati u većem ili manjem broju istovremeno ili periodično, a moguće je i da uopće nema subjektivnih pokazatelja oboljenja.
Najčešći pokazatelji su, prema učestalosti pojavljivanja; kroničan umor i smanjenje energije, pojačano žeđanje i mokrenje, debljanje ili mršavljenje, neuobičajena glad, zamućenje vida, teško i dugotrajno zarastanje ranica i drugi.
Kroničan umor te smanjenje životnog i radnog elana posljedica su zasićenosti krvotoka prekomjernom glukozom.
Simptomi pomoću kojih se lakše otkriva šećerna bolest su:
Često i obilno mokrenje
Kada razina glukoze u krvi dođe do određene razine, bubrezi suvišnu količinu glukoze izbacuju iz tijela. Da bi došlo do izbacivanja, proizvodi se više mokraće, odnosno dolazi do učestalog mokrenja. Iako često mokrenje može biti znak hiperaktivnog mjehura, obraćanje pažnje na simptom i povezivanje s ostalim simptomima dovodi do lakše dijagnoze.
Suha usta i pretjerana žeđ.
SIMPTOMI
Učestalo i obilno mokrenje Nedostatak energije. Pad ili porast tjelesne težine. Zamagljen vid.
Čest simptom je stalan osjećaj umora, iako odmarate i spavate jednako ili više nego inače. Do nedostatka energije dolazi jer glukoza iz krvi ne može ući u tjelesne stanice i proizvesti energiju.
- Pad ili porast tjelesne težine
Kod dijabetesa, tijelo se bori kako bi nadoknadilo dehidriranost i gubitak šećera što povećava želju za hranom, a samim time povećava se i tjelesna masa. Događa se i suprotno, kada mišićno tkivo ne dobiva dovoljno glukoze da stvori energiju kako bi raslo i jačalo, dolazi do mršavljenja.
- Zamagljen vid
Zbog previše glukoze u krvi dolazi do izvlačenja tekućine iz očnih leća što dovodi do njihovog stanjivanja i nemogućnosti fokusiranja. Ako se razina glukoze u krvi smanji, dolazi do normalizacije vida, odnosno tekućina se vraća u leće. Visoka razina glukoze u krvi može u očima izazvati pojavu tankih krvnih žilica koje krvare. Važno je često posjećivati oftalmologa jer on može pregledati krvne žile mrežnice oka i uvidjeti nepravilnosti.
- Sporo zacjeljivanje rana ili česte infekcije
Visoka razina glukoze u krvi blokira proces zacjeljivanja rana u tijelu i narušava sposobnost borbe protiv infekcija. Kod žena su česte vaginalne infekcije te infekcije mokraćnog mjehura.
- Trnci u stopalima i šakama
Povišena glukoza u krvi izaziva oštećenje živaca što dovodi do osjećaja trnaca u šakama i stopalima.
Crvenilo, otečenost i osjetljivost zubnog mesa
Jedan od simptoma koji ukazuju na dijabetes je i bolest zubnog mesa. Dijabetes oslabljuje mogućnost da se usna šupljina obrani od infekcija.
- Voćni zadah
Voćni zadah kasni je simptom dijabetesa tipa 1 i ukazuje na opasno povišenu razinu glukoze u krvi. Da bi tijelo došlo do energije, razgrađuje masne kiseline, a nusproizvodi su ketoni kojih se tijelo pokušava riješiti kroz pluća. Ketoni se izlučuju i mokraćom. Zadah poprima miris voćnih bombona ili čak odstranjivača laka za nokte. Ako se uz to pojavi mučnina, povraćanje i bol u trbuhu, važno je hitno potražiti liječničku pomoć.
Ostali znakovi koji mogu ukazivati na dijabetes su i suha koža, svrbež kože i infekcije kože koje se često ponavljaju. Osim ovdje navedenih simptoma, čimbenik koji povećava rizik svakako je obiteljska anamneza. Ako je netko u vašoj užoj obitelji dijabetičar, spadate u rizičnu skupinu. Stoga je važno pratiti simptome i signale koje tijelo šalje i na vrijeme se pobrinuti da ova ozbiljna bolest ne naruši ravnotežu u vašem organizmu.
Višak šećera u krvi tijelo pokušava eliminirati pojačanim mokrenjem (poliurija), a zbog pojačanog mokrenja osoba pak pojačano žeđa i pojačano unosi tekućinu (polidipsija).
Do pojačane gladi kod pojedinaca praćene debljanjem, a kod drugih mršavljenjem (ovisno o jačini inzulinske rezistencije), dolazi zato što glukoza ne može ući u stanicu, budući da joj je za ulazak u stanicu potreban inzulin. Tako stanica gladuje, dok se istovremeno glukoza koja joj je potrebna, u prekomjernim količinama, gomila u krvi. Svako povišenje glukoze u krvi uzrokuje povećanje inzulina u krvi, što potiče osjećaj gladi, te posljedično povećan unos hrane (polifagija). Ove se uzročno-posljedične reakcije događaju naizmjence u ciklusima uslijed preobilnih obroka ili hrane krcate jednostavnim ili složenim šećerima.
Do zamućenja vida, dvostruke slike i mrlja na vidnom polju, povremeno ili trajno, dolazi zbog oštećenja sitnih žila u oku ili živaca koji aktiviraju mišiće koji pokreću oko.
Vaginalne infekcije posljedica su poremećene mikroflore zbog koje se češće razvijaju gljivice.
Svrbež i suhoća kože, zadah po acetonu, mučnina i bolovi u trbuhu također mogu biti pokazatelji povišenog šećera u krvi.
Dijagnosticiranje dijabetesa tipa 2
Osim ovih subjektivnih pokazatelja koje osoba može i ne mora osjećati, rabi se više vrsta dijagnostičkih testova koji su dobar pokazatelj poremećaja metabolizma glukoze u organizmu.
GUK mjerenja
Izmjerena razina glukoze u krvi natašte koja je viša od 5,6 mmol/l, a nakon obroka od 6,9 mmol/l, već je pokazatelj potencijalnog razvoja poremećaja metabolizma ugljikohidrata.
S time da je važno znati kako je moguće da glukoza natašte bude uredna, a glukoza nakon obroka povišena, jer je do dva sata nakon obroka razina šećera u krvi ipak najviša i moguće je da inzulin koji osoba proizvodi ne može pokriti samo taj porast.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) razlikuje dvije kategorije, pa tako, ako je šećer u krvi natašte viši od 6,1 klasificira situaciju kao dijabetes, a ako je glukoza u krvi natašte viša od 5,6, kao poremećenu toleranciju glukoze, odnosno preddijabetičku fazu. (d)
Zdravija prehrana
Jesti zdravo kada imate dijabetes može biti teško, pogotovo kada vam se čini da je jednostavnije odabrati nešto praktično ili pojesti ono što jedu svi drugi. Međutim, zdrava prehrana znači navikavanje na donošenje zdravih odluka za vas, bez obzira gdje ste i s kim ste.
Hranjivi jelovnik ne mora biti skuplji ili zahtijevati više vremena za pripremu. Vaš tim za brigu o dijabetesu može vam pomoći u formiranju zdravog plana obroka koji će biti u skladu s vašom svakodnevnom rutinom.
Dijabetes tip 2 – uzroci
Dijabetes tip 2 razvija se kada tijelo postane otporno na inzulin ili kada gušterača prestane proizvoditi dovoljno inzulina. Točan razlog zbog kojega do ovoga dolazi nije poznat, iako su prekomjerna težina i mala razina fizičke aktivnosti vrlo česti rizični faktori.
Kako radi inzulin?
Inzulin je hormon koji dolazi iz gušterače, žlijezde koja je smještena u trbuhu. Gušterača izlučuje inzulin u krvotok.
Inzulin cirkulira, omogućujući šećeru da uđe u stanice. Inzulin snižava količinu šećera u krvotoku.
Kako razina šećera u krvi opada, isto tako opada i izlučivanje inzulina iz gušterače.
Uloga glukoze
Glukoza je glavni izvor energije za stanice mišića i ostalih tkiva.
Glukoza dolazi iz dva glavna izvora: hrane i jetre.
Šećer se apsorbira u krvotok gdje ulazi u stanice uz pomoć inzulina.
Jetra pohranjuje i stvara glukozu.
Kada je razina glukoze niska, jetra pretvara pohranjeni glikogen u glukozu da bi se razina glukoze u krvi održala unutar normalnog raspona.
Kod dijabetesa tipa 2, ovaj proces radi nepravilno. Umjesto da se kreće u stanice, šećer se nakuplja u krvotoku.
Dijagnoza dijabetesa tip 2
Na dijabetes tipa 2 valja posumnjati kod pretilih ljudi koji se žale na umor, žeđ, učestalo mokrenje i povećanu glad. Moguće je da simptom budu i učestalije infekcije mokraćnog ili dišnog sustava.
Dijagnoza se postavlja mjerenjem razine glukoze koja mora u 2 zasebna mjerenja biti viša od 7 mmol/L natašte ili 11.1 mmol/L nakon obroka.
Rezultati nakon oralnog testa opterećenja glukozom također mogu uputiti liječnika na dijagnozu dijabetesa. Za praćenje razine glukoze moguće je koristiti parametar HbA1C koji omogućuje uvid u stanje hiperglikemije u zadnjih 3 mjeseca.
Postoje dve osnovne grupe pacijenata sa tipom 2 dijabetesa: gojazni i negojazni tip 2 dijabetičari.
Gojazni tip 2 dijabetes – prevalenca gojaznosti varira među različitim rasama, kontinentima, kulturama, stepenu ekonomskog razvoja. Oko 70 odsto osoba u SAD i Evropi sa novootkrivenim dijabetesom je gojazno, dok je taj broj u Kini i Japanu duplo manji.
Ovi pacijenti pokazuju smanjenu osetljivost na dejstvo insulina što posebno korelira sa abdominalnom gojaznošću. Distendirani adipociti, jetra i mišićne ćelije ovih osoba su rezistentni na skladištenje dodatnog glikogena i triglicerida u svojim depoima. Često je prisutna hiperplazija beta ćelija tako da je prisutan normalni ili pojačani insulinski odgovor na glikozu u ranoj fazi bolesti. Kasnije dolazi do smanjene sekrecije beta ćelija.
Glavni uzrok rezistencije na insulin u ciljnim tkivima gojaznih osoba je postreceptorski defekt u insulinskom dejstvu. Kao posledica nastaje hiperinsulinizam koji dalje produbljuje rezistenciju regulacijom insulinskih receptora. Kada se javi hiperglikemija specifični glukozni transporter – protein takođe doprinosi rezistenciji.
Kada se u tipu 2 dijabetesa javi insulinska rezistencija (Sindrom X) smatra se da dijabetes predstavlja samo jedan deo metaboličkog sindroma. Njegova udruženost sa hiperglikemijom, hiperinsulinemijom, dislipidemijom i hipertenzijom dovodi do koronarne bolesti i šloga. Poremećeno dejstvo insulina dovodi do hiperglikemije koja uzrokuje hiperinsulinemiju.
Hiperinsulinemija ne može korigovati hiperglikemiju i tp 2 dijabetesa postaje manifestan. Velika količina insulina povećava retenciju tubula bubrega dovodeći do hipertenzije. Povećava se VLDL produkcija u jetri dovodeći do hipertrigliceridemije i posledično do smanjenja nivoa HDL holesterola, što je takođe povezano sa hiperinsulinemijom.
Visoki nivoi insulina mogu stimulisati ćelijsku proliferaciju endotelnog i vaskularnog glatkog mišića – hormonskim dejstvom na receptore faktora rasta – uslovljavajući aterosklerozu. Trombi u ateromatoznim sudovima predstavljaju veći rizik u sindromu insulinske rezistencije jer je već prisutna udruženost sa povećanim PAI-1 (inhibitor plazminogen aktivatora 1), cirkulišućim faktorom koji produkuju adipociti omentuma i visceralnog tkiva da inhibiše razgradnju masti. Ovi procesi su dokazano prisutni ali tačan mehanizam njihovog uzajamnog dejstva još uvek predstavlja predmet spekulacije.
Negojazni tip 2 dijabetes – oko 30 odsto tip 2 dijabetičara je negojazno, mada njihov procenat varira u zavisnosti od ranije navedenih faktora. U ovih bolesnika veći problem predstavlja smanjena sekrecija insulina, ali se takođe može utvrditi i insulinska rezistencija na postreceptorskom nivou. Razvojem biotehnologije su pronađene različite genetske abnormalnosti u ovoj podgrupi dijabetičara.
Faktori rizika za dijabetes tip 2
- Porodična anamneza o tipu 2 dijabetesa (roditelj, jedan blizanac)
- Gojaznost
- Starost (više od 45 godina)
- Ranije utvrđen sindrom intolerancije glikoze (IGT) ili sindrom gubitka normalne glikemija našte (IFG)
- Podaci o gestacijskom dijabetesu ili podaci da je žena rodila dete teže od 4 kg
- Hipertenzija (140/90 mmHg)
- HDL holesterol
- Sindrom policističnih jajnika (PCO sindrom)