U djetetovom DNK 50 posto je majčinih i 50 posto očevih gena, no muški su geni “agresivniji” pa su uobičajeno istaknutiji.
Neki dječaci izgledaju kao mali klonovi svojih očeva, neke djevojčice kao preslikane majke, u nekim se obiteljima generacijama prenose prepoznatljive karakteristike u izgledu pa je članove moguće detektirati već po obliku nosa ili jagodica, ili, u slučaju Habsburgovaca, po isturenoj donjoj čeljusti pa su to stanje (mandibularni prognatizam) nekoć i nazivali po njima. Često se događa i da potomak u djetinjstvu i u mlađoj dobi više podsjeća na roditelja suprotnog spola, a sa sazrijevanjem i starenjem počne sličiti roditelju istog spola.
Oblik vrha nosa, područje oko usta, veličina jagodica, kutevi očiju i oblik obraza ključna su područja koja se ističu u prepoznavanju lica pa nam se ljudi kojima su ti dijelovi lica slični čine neodoljivo nalik jedan na drugoga. Koliko od tih i drugih odlika nasljeđujemo od majke, a koliko od oca
Djevojčica ili dječak
U djetetovom DNK 50 posto je majčinih i 50 posto očevih gena, no muški su geni “agresivniji” pa su uobičajeno istaknutiji. Uz to, tijelo trudnice prepoznaje fetus kao djelomično strano tijelo pa zbog djetetove sigurnosti mora “popustiti” pred agresivnim očevim genima, nekada i na štetu vlastitih.
O ocu ovisi djetetov spol. Od majke će dijete uvijek dobiti kromosom X, a od oca ili X (što znači da će biti djevojčica) ili Y (tada će biti dječak). Nešto se može zaključiti i prema očevoj braći i sestrama – ako je imao više braće, imat će više sinova; ako je imao više sestara, imat će više kćeri. Samo neki muškarci imaju podjednak broj X i Y kromosoma u spermi, pa onda i izjednačenu vjerojatnost za muško i žensko dijete.
Kromosom Y nosi manje gena nego kromosom X, a neki od njih odgovorni su za razvoj muških odlika, zato je vjerojatnije da će dječaci biti sličniji majkama nego očevima. Djevojčice primaju X kromosom od oba roditelja pa nije moguće predvidjeti na koga će više nalikovati.
Formula za visinu
Očevi više nego majke utječu i na buduću djetetovu visinu. Visoki muškarci obično imaju višu djecu. Smatra se da čovjekova visina 60 do 80 posto ovisi o naslijeđu, a ostalo je rezultat prehrane, životnog stila i zdravlja. Ali neće sva djeca istoga para biti jednake visine, uobičajeno su mlađa djeca niža od starije.
Postoji više formula kojima se navodno može otprilike odrediti koliku će visinu dijete dosegnuti. Naravno, treba ih uzeti s rezervom.
● Da biste izračunali sinovu visinu, zbrojite visinu oca i majke pa još dodajte 13 centimetara. Podijelite sa 2 i dobit ćete rezultat.
● Za kćer je formula malo drugačija: zbrojite majčinu i očevu visinu, od nje oduzmite 5 pa podijelite sa 2.
Da biste provjerili točnost ovih formula, uvrstite u njih visinu svojih roditelja pa ćete lako vidjeti koliko rezultati odudaraju od istine, tj. od vaše visine.
Možete se poslužiti i jednostavnijom, ali podjednako nepreciznom metodom. Uzmite kćerinu visinu u dobi od 18 mjeseci, a sinovu u dobi od 24 mjeseca. Pomnožite sa 2 i dobit ćete njihovu visinu u odrasloj dobi (± 10 cm).
Pametni na mamu
I za učestalost posjeta zubarima odgovorniji su očevi nego majke. Premda dijete veličinu i oblik zuba može naslijediti i od majke i od oca, u ovom su slučaju dominantniji očevi geni. Pa ako tata ima kvarne zube, za očekivati je da će ih imati i dijete. Ali zato su za inteligenciju zaslužnije majke, pogotovo za inteligenciju sinova.
Geni odgovorni za inteligenciju smješteni su na kromosomu X i to je razlog zbog kojeg je sinovi nasljeđuju od majke. Kćeri primaju gene za inteligenciju od oba roditelja. Kako god bilo, nasljedno je najviše 40 posto majčine inteligencije, ostalo je rezultat životnih okolnosti. Dakle, ništa se neće ostvariti bez napornog rada.
Naginjanje debljini, odnosno vitkosti, osobine su koje se nasljeđuju podjednako od oba roditelja. No, sklonost debljini nasljeđuje se puno češće nego sklonost vitkosti. Rupice na obrazima, koje se smatraju vrlo šarmantnima, recesivno su (potisnuto) svojstvo. Ipak, ako barem jedan od roditelja ima tu karakteristiku, vjerojatno će je imati i dijete.
Ravna ili kovrčava kosa
Tekstura kose određena je većim brojem gena i alela (aleli su dva alternativna gena koji određuju istu osobinu, a u stanicama uvijek dolaze u paru) koji nisu jednaki u cijeloj svjetskoj populaciji. Primjerice, geni za ravnu kosu među Azijcima nisu isti oni geni koji su odgovorni za ravnu kosu kod Europljana. Slično tome, aleli za kovrčavu kosu nisu jednaki u Africi i u Europi.
Roditelji daju jedan alel po genu u trenutku djetetova začeća, zatim se oni uparuju i određuju, u ovom slučaju, teksturu kose. Hoće li biti kovrčava ili ravna, neće odrediti jedan specifični gen, nego interakcija među alelima, po tome je tip kose zanimljiv primjer nepotpune dominacije (jedan alel nije potpuno dominantan nad drugim). Uz to, ova osobina pokazuje vrlo širok raspon mogućnosti, što znači da djetetova kosa može biti potpuno ravna ili potpuno kovrčava ili bilo gdje između te dvije krajnosti. To znači da će dijete koje je dobilo jedan alel od svake verzije gena imati neki stupanj valovite kose.
Kombinacije:
● ako oba roditelja imaju kovrčavu kosu, imat će je i dijete
● ako oba roditelja imaju ravnu kosu, imat će je i dijete
● ako jedan roditelj ima kovrčavu, a drugi ravnu kosu, dijete će imati valovitu kosu
● ako oba roditelja imaju kovrčavu kosu, a netko u njihovim obiteljima ravnu, dijete može imati ravnu kosu
● osoba valovite kose može prenijeti alel za kovrčavost ili za ravnu kosu
Tko je “kriv” za ćelavost
Nisu svi oblici ćelavljenja nasljedni, no androgena alopecija, koja se javlja i kod muškaraca i kod žena, prenosi se s roditelja na djecu. Kod žena rijetko vodi do potpunog gubitka kose, tipično dolazi do ujednačenog prorjeđivanja, najviše na tjemenu i sa strane vlasišta. Kod muškaraca dolazi do povlačenja linije rasta kose te postupno do djelomičnog ili potpunog gubitka kose. Mnogo je mitova stvoreno oko genetskog uzroka muškog obrasca ćelavljenja, a jedan od najžilavijih je onaj koji tvrdi da se nasljeđuje preko majke. U tome je samo dio istine.
Muškarac će svoj kromosom X – koji nosi ili ne nosi varijaciju gena odgovornu za ćelavljenje – dobiti od majke. Postoji 50 posto vjerojatnosti da je ona taj gen dobila od svog oca pa ako je to točno, a njezin otac je bio ćelav, vjerojatno je da će ćelav biti i njegov unuk. Jednako vrijedi i za gen koji je majka dobila od svoje majke, ali tada je to teže procijeniti, jer ženski obrazac gubljenja kose nije tako očit.
Jednostavnije, ako otac na glavi ima šumu, a ujak već u mlađoj dobi ima “redovničku frizuru”, vjerojatnije je da će sin potegnuti na ujakovu stranu. Ipak, gen za muški obrazac ćelavljenja kod androgene alopecije može doći s obje strane. Može i preskočiti generaciju te zahvatiti braću (i sestre) potpuno nasumično.